Ispitivanje propusnosti vlage koristi se za procjenu sposobnosti tkanine da propušta vodenu paru pod određenim uvjetima. Posuda za propusnost vlage koja sadrži sredstvo za sušenje ili vodu i zapečaćena s uzorkom tkanine stavlja se u zatvoreno okruženje sa specificiranom temperaturom i vlagom. Stopa propusnosti vlage i propusnost vlage izračunavaju se na temelju promjene mase posude za propusnost vlage (uključujući uzorak i sredstvo za sušenje ili vodu) tijekom određenog vremena. Stopa propusnosti vlage predstavlja masu vodene pare koja prolazi okomito kroz jedinicu površine uzorka unutar određenog vremena pod određenim uvjetima temperature i vlažnosti s obje strane, izražena u gramima po kvadratnom metru na sat [g/(m²·h)] ili gramima po kvadratnom metru na 24 sata [g/(m²·24h)]. Stopa propusnosti vlage predstavlja masu vodene pare koja prolazi vertikalno kroz jedinicu površine uzorka unutar određenog vremena pod određenim uvjetima temperature i vlažnosti s obje strane, s jediničnom razlikom tlaka vodene pare, izraženom u gramima po kvadratnom metru po paskalu po satu [g/(m²·pa·h)].
Više vrijednosti za oba pokazatelja ukazuju na bolju propusnost vlage tkanine. Glavna razlika između GB/T12704.1–2009 "Tekstil - Metode ispitivanja propusnosti vlage - Dio 1: Higroskopna metoda" i GB/T12704.2–2009 "Tekstil - Metode ispitivanja propusnosti vlage - Dio 2: Metoda isparavanja" leži u sljedećem: u kod higroskopske metode u propusnu posudu se stavlja sredstvo za sušenje, dok se kod metode isparavanja u propusnu posudu stavlja destilirana voda. Metoda isparavanja dalje se dijeli na metodu uspravne čaše i metodu obrnute čaše; metoda obrnute šalice primjenjiva je samo na vodootporne i prozračne tkanine. U gore spomenutim standardima postoji više opcija za uvjete temperature i vlažnosti zatvorenog okoliša. Stoga će korištenje iste metode ispitivanja na istom uzorku, različiti uvjeti temperature i vlažnosti dati različite rezultate.
Vježbanje stvara veliku količinu znoja, dok aktivnosti na otvorenom neizbježno uključuju vjetar i kišu. Ovo predstavlja kontradikciju: tijelo mora biti u stanju spriječiti prodiranje kiše i snijega dok istovremeno mora biti u stanju učinkovito izbacivati znoj. Srećom, ljudsko tijelo ispušta vodenu paru u stanju jedne-molekule, dok su kiša i snijeg agregirane kapljice tekućine, a njihove se veličine značajno razlikuju.
